#Kanli Koja

[all-turkic]

Dede Korkut: Kan Turalı Son of Kanli Koja (EN)

[crnagorakraljevina]

Rat sa Francuzima za Novi!

Da bi se lakše pratilo ovo izlaganje, treba reći da se pod utvrđenim gradom Novim podrazumijevao sadašnji Stari grad, sa mletačkom tvrđavom Forte mare na obali i turskom Kanli–kulom, krvavom kulom (koju narod zove Kandi-kula) u sredini, a iznad grada je bila posebna tvrđava, Španjola, koja se na crtežima obično naziva Gornjim gradom. Marmontovo izlaganje operacije teško se prati, zato što on skoro uopšte ne navodi nazive lokacija. Jedan brijeg koji prvi pominje mogao bi biti Đurđevo brdo, a drugi Gomila. Zatijem je došlo do borbe u dolini Igala, đe je bilo četiri hiljade Rusa. Ruska flota je više pomagala prestrojavanje svojih vojnika, nego što je napadala Francuze. Djejstvovali su i ruski topovi sa Španjole.

U toku dvodnevnih borbi Francuzi su stigli do Staroga grada i Španjole, ali nijesu mogli da ih osvoje. Marmon priznaje:“Naredio sam da se popali više sela i sva predgrađa Novoga: to je značilo kazniti pobunu (?) u njenom samom žarištu i naređenje je izvršeno narednoga dana. Dao sam, međutim, pošteđeti kuću jednoga stanovnika, koji je nekoliko mjeseci ranije spasio život jednom Francuzu. Na kuću mu je postavljena tabla, na kojoj je ispisan razlog ovoga izuzetka. Drugoga oktobra, kada sam naredio da se popale lijepa predgrađa Kaštel Novoga – uprkos paljbi sa protivničke flote – došlo je do napada hiljadu – dvije seljaka (?),zajedno s ponekim Rusom, na pozicije našeg lijevog krila, prisilivši ga na povlačenje. Broj protivnika je rastao, pa sam morao poslati trupe onamo. Tom prilikom sam upotrijebio talijansku gardu, koja je očajavala (?), jer prethodnoga dana nije učestvovala u borbama. Poduprta jednim bataljonom 79. puka i pojedinim drugim detašmanima, odbacila je protivnika koji je ostavio 200 mrtvih, pa se opet sve umirilo...” Don Niko Luković navodi da je tada zapaljen dvorac Burovića, današnji katolički ženski samostan. “Gubici protivnika prilikom ova tri sukoba mogu se”, nastavlja Marmon, “ovako procijeniti: kod Rusa 350 mrtvih i 600-700 ranjenih, pored 211 zarobljenika. Seljaci (?) imahu 400 mrtvih i više od 800 ranjenih. Mi smo imali 25 mrtvih i 130 ranjenih. Beznačajnost ovih gubitaka možemo zahvaliti odlučnosti naših napada i brzini pokreta”, hvali se Marmon. Teško je vjerovati da je on znao broj mrtvih i ranjenih na protivničkoj strani. Takođe, neukusno je dobrovoljce, koji su ratovali po svim propisima, pod komandom samoga Petra I i njegovoga brata, u saglasnosti sa Senjavinom, nazivati «seljacima» On, dalje, kaže da je time htio da pokaže nadmoćnost nad Rusima. Ovo je, doduše, i predstavljalo poraz Rusa i Crnogoraca i Bokelja, jer su ih Francuzi sabili u Španjolu i Stari grad. Da bi umanjio neugodan efekat poraza Senjavin je priredio gozbu za oficire i domaće glavare i održao im govor: “Ratnici! Vi ste pokazali odlično junaštvo i hrabrost; vi ste izvršili zadatke u savršenom redu... Neprijatelja ste zbunili svojim junaštvom. On je izgubio toliko ljudi da neće brzo moći na megdan izaći. Čestitam vam pobjedu, srdačno zahvaljujem za blagi postupak prema zarobljenicima i svakako želim da vaša humanost ostane trajna.” Nije on, u stvari, rekao ništa netačno. Pred francuskom silom povlačiće se i ruska vojska sve do Moskve. A što se tiče humanosti, na to je bio prinuđen, jer je bilo i Rusa zarobljenijeh u Francuza, pa je morao da čuva zarobljene Francuze da bi zaštitio svoje.

Marmon se na osnovu dobijenijeh naređenja povukao 3. oktobra, po danu, zaključivši svoju petodnevnu ekspediciju opet u Cavtatu. (Slučaj je htio da se Marmon i Senjavin sretnu i na jednoj svečanoj priredbi, prilikom krunisanja novoga cara Nikolaja I, sina preminuloga cara Aleksandra I, 1825. godine.) Naravno, sve ovo nije stajalo baš ovako paradno. U Milakovića, koji nije bio očevidac, ali je mogao da koristi svjedočenja učesnika u borbama, jer je u Crnoj Gori bio Njegošev sekretar, u vrijeme kad je na Cetinju mogao da sretne stotine učesnika u tim događajima, sve se to dešavalo logičnije. Barem u ovoj završnoj fazi. Zato što Marmon nije dobio odobrenje za dalje napade, jer ugovor o miru nije potpisan, pa je morao da se vrati da učvršćuje odbranu Dubrovnika, pošto mu je princ Eugen javio da je ključ odbrane Dalmacije – Zadar. Milaković nije znao za ovo naređenje, pa je pogrešno protumačio, kao i Rusi i Crnogorci, da se on povlači zbog pogibije svoje vojske, kako piše Milaković. “Vatra prestade oko ure noći”, piše Milaković. “Po noći krenu put Cavtata. Tako zorom 3. oktobra, kad su crnogorske straže to opazile, povikaše: 'Ko je junak! Francuzi utekoše!' Tada se saveznici latiše oružja i poslije dvije ure hoda stigoše ih i udariše na njih sa svih strana tako da se Marmontova vojska povlačila korak po korak. Kad priđoše Rusi, prikupivši vojsku u čistu kolonu (Marmon) naredi što brže povlačenje; a saveznici, ohrabreni onom pomoći, uznemiravali su to povlačenje živom vatrom, dok se Marmont povukao u Cavtat. Zatim su Crnogorci i Bokelji dva dana plijenili i palili, a da im se niko ne protivi, pa se zajedno sa Rusima povrate u Novi.”Činjeni su, dakle, uobičajeni zločini rata, ali jedini način da se spriječi zločin u ratu jeste: izbjeći rat! Jer i Francuzi će kasnije u Kotoru pretapati srebro i zlato svetoga Tripuna, da bi finansirali svoju vojsku!

Bilo je Bokelja koji su se isticali i u francuskoj službi. Marmon je i u Zadru i u Dubrovniku i u Boki formirao gardu. A za to je naveo i izjavu jednoga mladoga sveštenika iz Rovinja: “S vremenom se mijenjaju ideje. Prije se šćelo biti pop, a sad svako želi da postane gardist.” U to vrijeme u Novome je bio gradonačelnik Nikola Živković. On je bio zagovornik francuskih reformi. Zato je pucano na njegovu kuću, i on je bio ranjen. Većina je, ipak, bila na ovoj strani, sa Rusima i Crnogorcima. Joko Crnogorčević iz Baošića nosio je pisma ruskoga konzula Sankovskog iz Kotora i vladike Petra I na Krf, a u povratku pilotirao je rusku flotu koja je plovila ka Boki. Poslije je plovio pod ruskom i engleskom zastavom. Ilija Crnogorčević takođe je plovio na ruskom brodu. Luka Crnogorčević je bio kapetan «Novske komunitadi». Georgije Vojnović iz Novoga, koji je došao iz Rusije, postao je komandant narodne vojske. Na ruskim brodovima još su plovili: Špiro Lipovac, Simo Želalić, Marko Radimiri, Mihajlo Vučetić, Đorđe Stojković, Marko Pješivac i Božidar Cicović. U ruskom desantu na Korčulu učestvovao je Grbljanin, kapetan Jovan Vukotić, pa je odlikovan sabljom. Sve su ovo bili kvalifikovani, vješti pomorci.

Poslije sukoba došlo je do predaha, jer su akcije u Boki zavisile od položaja na frontovima i on sporazuma velikijeh sila. Kada je u Tilzitu potpisan mir između Rusije i Francuske princ Eugen je pravo iz Tilzita uputio Marmonu informaciju o tome, 8. jula 1807. U informaciji je stajalo da su Rusi prepustili Boku Francuzima, i da on mora da zaposjedne Kotor. Svako je brinuo svoju brigu. Samo smo mi brinuli tuđe brige. Tako je Ivan Crnojević 1474. pomagao mletačku posadu u Skadru protiv Turaka, uvodeći u boj i pješadiju i konjicu i artiljeriju i ratne brodove! A kad je Venecija sklopila mir sa Turskom, nije pomenula Crnu Goru. Isto je bilo i sa Rusijom koja nas je 1711. uvukla u rat sa Turskom, ali poslije Careva laza (1712) nije nas pomenula u mirovnom ugovoru. “Crnogorce, generale, ne smijete napasti”, stajalo je u poruci princa Eugena. ”Naprotiv, morate pokušati postići sa njima sporazume i nagovoriti ih da se stave pod protektorat imperatora (Napoleona)” Znači, Francuzi su shvatili da je rizično ratovati s Crnogorcima, i to demantuje onaj Marmontov termin «seljaci» kada govori o crnogorskim i bokeljskim dobrovoljcima. Osim toga, sam je Marmon zapisao da su dalmatinski pomorci «dosta osrednji» i da se «ni izbliza ne mogu uporediti sa onima iz Kotorskoga zaliva». Loriston je obavijestio Marmona da je tvrđava Španjola, koja se nalazila izvan Staroga grada, zauzeta ujutro 10. avgusta, a da će Novi, Kotor i Budva biti predati 12. avgusta, kada Rusi isprazne svoje magacine. Španjolu su Francuzi našli u dobrom stanju, jer su je Rusi opravili, a to se nije moglo reći za Kotor. Stanovništvo je u Boki bilo razočarano promjenom, jednako kao i Petar I, ali je data instrukcija da se postupa oprezno, jer se viđelo da su oni svi u rukama velikijeh sila. Marmon veli da ih nije optuživao ni za što, da ih ne bi iritirao, a da su oni pristali da vrate otete brodove Dubrovčanima.

Napoleon je prijetio da će Crnu Goru napraviti Crvenom, ali je isto tako nastojao da sa njom uspostavi diplomatske odnose, što je Crna Gora morala odbiti, i zbog nemogućnosti da francuskome diplomati stvori na Cetinju određeni komfor, kako je i rečeno, i zbog opasnosti da se tako u srcu Crne Gore otvori francuski špijunski punkt, ali i zbog obzira prema Rusiji. Franuska je, doduše, odredila za Crnu Goru konzula Tomića, ali ga Petar I nije primio na Cetinju nego je ostao u Kotoru.

Iako je Boka bila slobodna samo devet mjeseci, od 11. septembra 1813. do 10. juna 1814. ipak je taj period pokazao da je, i pored navijanja jedne četvrtine stanovništva za austrijsku upravu, ova narodna vlada, zvana Centralna komisija, radila na veoma vješt i moderan način. O svemu tome sačuvana je dokumentarna građa, sabrana u dvije knjige Istorijskoga instituta Crne Gore 1998. koja sadrži skoro 800 dokumenata. Od toga broja, oko 90 dokumenata odnosi se na djelatnost u Herceg-Novome i Rosama. Naravno, prvo moramo da damo opštu sliku zbivanja. Napoleon je poražen, krajem 1812. godine, došao u Pariz, ali je tu pokušao da ponovo prikupi snage. U bezrazložnome strahu od te opasnosti, Rusija je pomislila da bi bilo korisno uključiti Austriju u antinapoleonovsku koaliciju. Zato je ruski car Aleksandar I predao 22. februara 1814. ličnu molbu caru Francu II da Austrija preuzme Boku. Naravno, lako je bilo dati nešto tuđe. Ali, takav preokret niko u Boki nije mogao predviđati, pa ni Petar I. Osim toga, trebalo je iskoristiti to jedinstvo stvoreno u vrijeme prisustva ruske flote. Pravoslavni su u Boki bili u većini i oni su bili uz Ruse i Crnogorce. Jedna polovina katolika cijenila je vjersku ravnopravnost koju je krasila svaku akciju Petra I. Budvanski opat Kojović naziva ga spasiteljem. On piše: “Mitropolit nam je jamčio da će nam biti, kao što su zaista i bili, osigurani životi i imanja, zbog čega ga je Budva nazvala svojim spasiteljem, zaštitnikom i vrhovnim sudijom.” Tek je jedna polovina katolika, pod uticajem austrijskoga misonara Brunacija, naginjala Austriji. A te su dvije struje, nejednake brojnosti, dobijale na zamahu zavisno od razvoja događaja. Petar I je već krajem 1812. stupio u pregovore sa Engleskom, koje je sa njegove strane vodio serdar Sava Plamenac, a sa britanske pukovnik Danez, pomoćnik komandanta britanske flote u Sredozemlju. Petar I je sastavio određen program zvan «Trebovanija», koji je Plamenac nazivao «Planom». Francuski general Gotje je, saznavši za ove pregovore, poručivao Petru I da mu je bolje da «stoji u miru», ali se vladika nije obazirao na te prijetnje. U isto vrijeme u Rusiji je bio Petrov emisar, sinovac, znameniti vojvoda Stanko Stijepov Petrović. On se početkom 1813. vratio iz ruskog Glavnog stana. Tamo su ga primili i Kutuzov i Čičagov, a kasnije, u Vilni, i car Aleksandar I. Aleksandar mu nije rekao kakve planove ima s Austrijom. A nije imao ništa protiv ni nove akcije Crnogoraca protiv Francuza. Zato je Petar I odlučio da se, poslije nešto više od sedam godina, ponovo sukobi sa Francuzima. Razaslao je 8. septembra poslanicu glavarima da se pripreme da ponovno stupe u Bokešku provinciju “pod slavodobitnim barjakom velikog Aleksandra, pokrovitelja našega.”

Krajem septembra već je imao sedam hiljada boraca podijeljenih na dva odreda. Prvim od četiri hiljad e boraca komandovao je on, a onim od tri hiljade guvernadur Vukolaj Radonjić i Sava Markov Petrović. Brzo je oslobodio Budvu i munjevito prodro do Herceg-Novoga. Francuski general Gotje ostao je opkoljen u Kotoru. Da bi se to «ostrvo» oslobodilo, Petar I je zatražio i dobio intervenciju engleske flote. Ali sa narodnim poslovima nije se čekalo, tako da je do ujedinjenja Crne Gore i Boke došlo dok je Gotje još bio u Kotoru. Skupština je, uz prisustvo predstavnika svih opština Boke, održana u Dobroti 29. oktobra 1813. godine. Važno je viđeti ne samo sadržaj odluke, nego i ko ju je sve potpisao. Ugovor o ujedinjenju glasi: “Dvije susjedne pokrajine, Crna Gora i Boka Kotorska, prožete rodoljubljem i istim osjećanjem vjere i časti, oslobodile su se Božjom pomoću, zbacivši francuski jaram svojom krvlju i žrtvama. One se jedna drugoj zaklinju Gospodom Bogom na vjernost i da će uvijek ostati sjedinjene u svakom slučaju i događaju... Potvrđujemo ovo naše ujedinjenje i našu nezavisnost i za buduća vremena, i ako to bude zatrebalo, to ćemo i krvlju našom potvrditi.” Ko je sve potpisao ovaj istorijski dokumenat? Predstavnici svih opština Boke i Paštrovića! Naravno, prvi je Petar I, a onda, Alvizo konte Visković, kapetan (za Perast); Todor konte Ivelić, kapetan (za Risan), Vaso Đurasović, pomorski kapetan iz Kumbora (za Novi), Todor Ivelić (za Paštroviće); pop Đuro Lazarević, za Grbalj i tri komuna (Maine, Pobori, Brajići); gubernator Vukolaj Radonić (za svu Crnu Goru i Brda); Andrija Tripković, kapetan (Dobrota); Pietro Lazari, sudija, za kapetana Josipa Lukovića (Prčanj); konte Mark'Antonio Gregorina, pukovnik (za Kotorski kraj); pop Ivo Radović (za Lušticu); pop Filip Kostić (za Krtole); kapetan Andrija Tripković (za Stoliv); pop Đuro Lazarević moljen od kapetana Škaljara Tripa Petrovića koji meće krst; Miroslav konte Zanović (za Budvu); Stefan Lazarević za opštinu Muo. I na kraju, sekretar Centralne komisije Frano Liepopili se potpisuje i potvrđuje gornje potpise.Kao što se vidi, dokumenat su potpisali predstavnici svih opština od Debeloga brijega do Bara. Zanimljivo je, međutim, da se predstavnik Herceg-Novoga, kapetan Đurasović, potpisuje među prvima, i to ćirilicom.

Pošto Skupština u Dobroti, u kući Tripkovića, nije bila puka manifestacija nego radni sastanak, na njoj je izabran Pokrajinski savjet od 41 člana, kao šire tijelo, i Centralna komisija (Privremena vlada) od po devet članova obje pokrajine. To je sve posljedica vjerske i etničke tolerancije. Petar I nije imao ništa protiv italijanskoga jezika, na kome je veći dio dokumenata, ni protiv katolika potpredsjednika, Liepopilija. Zanimljivo je da je ova Privremena vlada upotrebljavala pečat biskupskog kaptola u Kotoru.

[crnagorakraljevina]

Koliko je ovo bezobrazno i ego centrično ! Na poleđini ove fotografije piše Herceg Novi - Stare Tvrđave 1953 god.! O čemu, ili dali su uopšte imali čime da misle gracki oci tih godina kad su ovako prelijepu tvrđavu porušili i ostavili generacije i generacije koje su dolazile nakon njih da se dive ovoj predivnoj tvrđavi ali na fotografiji ! Inače, ovo je bila Tvrđava Citadela, Jedan od najznačajnijih fortifikacionih punktova gradskog utvrđenja bila je bastion Citadela, tzv. Mezaluna. Nalazila se na samoj obali na spoju južnog i istočnog sektora utvrđenja. Bez obzira na naziv koji je nosila nije bila sasvim izdvojeno gradsko utvrđenje, a zbog pozicije na samoj obali teško da se mogla koristiti kao poslednja odbrana, utoliko prije što su Forte mare i Kanli kula imali strateški bolju poziciju sa tog aspekta. Citadela je najverovatnije nastala na mnogo starijim ostacima bedema južnog sektora. Stradala je u 17. vjeku u razornom zemljotresu i u bitkama Mlečana.. Mlečani su u to vrjeme osvojili grad i obnovili ga, kao i Citadelu koja je u vrijeme njihove 110 godina duge vladavine i uvećana. Oformljena je u tursko vrijeme sudeći po izvorima te nakon mletačkog osvajanja radikalno rekonstruisana. Tvrđava je dugo krasila hercegnovsku obalu, a u njenom sastavu je i kameni most iznad samog šetališta. Nakon probijanja željezničke pruge početkom prošlog vijeka, dugo je bila ugrožena i pretila padom, da bi konačan kolaps doživjela neposredno nakon zemljotresa 1979. godine. U blizini Citadele, od koje je praktično ostalo samo ime, nekadašnja je vojnička banja iz rimskog perioda. Tu je bila i Rimska kula, čiji su ostaci dijelom pod "betonom i novogradnjom", a dijelom u moru!!!!!! Strava i užas!